ZA GORU I GORANE"
(naziv originalnog naslova:"Per Gore dhe Goranet"
Knjiga je napisana u rasponu od 1991 pa sve do 2000 god.Stampana je u Prizrenu na Albanskom jeziku 2002 godine.Iz objektivnoh razloga kasni se sa prevodom iz objektivnih razloga i nedostaka vremena, jer seprevodu pritupilo sa volonterske strane.No u degledno vreme ce seuii to privetsi kraju.
Ovo je samo jedan deo prevoda
Nesto o autoru.
Nazif Dokle rodjen u selu Borje 1945 godine.Zavrsava srednju skolu za skulpturu ,a potom i fakultet za za Albanski jezik i knjizevnost.Tokom 37.-snjeg radnog staza nalazi se na duznosti pedagoga pocev od ucitelja pa sve do glavnog inspektora za obrazovanje u rejonu Kuksa.
Upordo se bavi scenografijom,a i direktor je muzeja u Kuksu ,gde i danas radi.
Dva puta odlikovan medaljom "Naim Frasheri"treceg reda i nosilac titule"zasluzeni pedagog",koju su inace dobili samo 26 osoba u 90 godisnjoj istoriji obrazovanja .
Slikar,vajar,pesnik,autor objavljenih 30 naucnih radova koji su publikovani, autor nekoliko dokumentarnih TV emisija,objavio 7 knjiga,
Autor mnogih skulptura u drvetu,kamenu betonu
itd.Osnivac kulturnog drustva "Gora "u Kuksu avgusta 1991 god.
Ponosam sam sto licno poznajem coveka ovakvog profila.
Za Goru i Gorane
Etnografska oblast Gora prostire se istocnim delom prema Kuksu, Planine Zarza(1347m)na severu,Kachine glave(2004m)na istoku;Gemitas(2181m)na jugu,Kalabak(2174) na jugozapadu,Galica(2480m) na Pikelima2395m)na severozapadu, prihvatajuci da se ove granice ne mogu uzeti kao tacne i obelezavaju tradicionalnu prirodnu granicu ove oblasti.Na jugozapadu,zapadu i severozapadu granici se sa Ljumom, na istoku sa Tropojom i na jugoistoku saTetovom.Izmedju ovih prostora prolazi i granica izmedju Kosova i Albanije.
Iako izostaju glavni putevi ova pozicija joj obezbedjuje vezu sa Ljumom izmedju kanjona Vane i Loshe skale,sa Tetovom preko prevoja Shara,sa Debrom preko tesnaca Chaja i sa Kosovom sa jednim prohodnim putem i za motorna vozila.
Ova oblast raspolaze sa jednim izlomljenim terenom, ali bogatim sa letnjim pasnjacima, tekucim vodama i shumama.Borska reka zajedno sa Orgoskom i Topojanskom formiraju Ljumu(Vana), glavnu pritoku Belog Drima koje se srecu kod Ljumske kule.Ostre zime i sveza leta karkterizuju njenu klimu.Osnovne privredne grane su bile stocarstvo,i propratne zmljoradnja i zanatstvo.Gorani su bili cuveni poslasticari pa celom Balkanu, a takodje i kao oruzari.
Sva Gorska sela su skoncentrisana naselja o dosta od njih sa utvrdjenim urbanim licem.Tipicna kuca je dvospratnica sa unutrasnjim stubistem,gde je prvi sprat sluzio za imovinu, dok drugi za zivljenje.Gradjene su od kamena i vezivnog materijala od blata.Gora se odlikovala i obradom tekstila i vune.U oblacenju zene su se razlikovale(dejke) i (muzene)
Za kolo i li oro tipican je polukrug”horo”.Pesme se ne pridruzuju muzickim instrumentima,ciji je fond sastavljen od kavala, daire tupan i zurla,ne iskljucuju ni one primitivne ideofone, aerofone itd.Sport(pelivani ili prijacane,atletika i dr.)ima posebnu tradiciju u Gori.Ovde su sportska takmicenja deo svadbenih ceremonija.Tradicija obrade kamena i drva je veoma bleda.
Od 1348 godine kada se prvi put srecemo sa pisanim dokumentima,kroz prohujale vekove pa do danas ime”Gora”nalazimo nepromenjeno.Ova rec je slovenskog govornog fonda i znaci “shuma”
Od 1529-1536 god.Gora podpada pod Dugadjinski sandzak,i jos od XV veka je deo te oblasti sa istim imenom.Bez osvrtanja kakao su se odvijale Osmanske administrativne deobe i podele, ova oblast je bila postojano zavisna od Prizrena.
1923 god.politicka granica je Goru podelila na dva dela,do danasnjeg stanja.20 sela ostaju unutar granica FNRJ i 19 unutar granica Albanije..Od ovih poslednjih 9(Borje,Oresek,Crneljevo,Shishteec,Pakisha; Ocikle;Kosharishta,Zaapod, Orgosta)su sacuvale etnokulturnu Slovensku osobenost sa drugim selima sa druge strane granice i jasnu etnicku opoziciju sa 10 sela na ovoj teritoriji(Bele,Lomje,Nimce,Topojan, Brekija,Kolovoz,Turaj,Shtreze,Dzaferaj i Novosej)i sva druga sela sa Albanskim naseljima.
Ovde je mesto da se istakne da nam se cini ili namece pogresna identifikacija Gore sa slovenskim naseljima na ovu oblast i iskljucivanje sela sa Albanskim naseljima.
Izvan ove celine svakojaka procena bi bila necelosna.
Sva sela koja su obuhvacena u Albanskoj drzavi formirali su opstinu Gora sa centrom u selu Shishteec,inace zavisne od oblasti Ljuma sa centrom u mestu Bicaj sa Kosovskom oblasti sa centrom u Krumi i kasnije(1925god.) u Kuksu.Kasnije zavisna okolina Ljume i zavisna okolina Kuksa podelila su se na dva lokaliteta(Shisteec i Zapod)a kasnije u cetiri susedna sela(Shishteec,Borje,Zapod, Topojan)i tri posebna sela (Ljojme,Nimche i Belje)koji su se administrativno povezali sa ujedinjenim selima Shticen(Ljume).
Pose 1948 god.sela sa nealbanskim zivljem dozivlajvaju celosnu izolaciju.Posebno posle 1967 god., duhovni teror, u ime borbe protiv zaostalih verskih zakona., poceo se u Gori i govor otudjivati.sa izuzecem u porodicnoj komunikaciji,bio je zabranjen za upotrebu.Borba protiv te kulture bila je cak institucionalizovana
Ulogu su odigrale i cetvorogodisnje Albanske skole otvorene u svom selima Gore zatim osnovna ucilista, tri srednja, zajedno sa tri kulturne ustanove koji su u ogranicenim danima za zivot nisu nadmasivale brojku od 9.000 zitelja.
Narodna kulura Gore , prvenstveno usmena tvorevina,probala je da se stavi na scenu,da se propagira i proucava.Za ovo pitanje ili saznanje za ovu etnografsku okolnost-Gorsko pitanje je bilo obavijeno ljuskom prepotencije na cutanje i glazura na blagoslovenska etnicke egocentracija od politickih predrasuda usidrenih u veciti Albansko-Srpski konflikt, sa kojim i za koji Gorani i Gora nemaju i ne moze da im se natovari sa odgovornoscu,a jos manje su krivi.Njihova sudbina je povezana sa Albancima.Njihovo(Gorani)bitisanje ,zivot ,kultura i istorija daje zrake mira.Ova svojstva mogu samo da doprinesu za medjuetnicka i medjunacionalna pomirenja, toliko isprepletana i zaostrenana Balkanskim prostorima.
Dvojnu ulogu imaju elektrifikacija ,saobracaj,masovna informacija,kolektivizacija zemljoradnje intenziviranje odnosa sa Albancima,visoko obrazovanje ostanak mnogih Gorana sa druge strane granice,masovan iseljenja za Tiranu,Kuks Elbasan,Drac, Djirokastru,Korcu, Patos idr.
Po gradovina srednja generacija je u fazi asimilacije, dok u perifernim selima zapocinje kompromitacija jezika,posebno u lektici,zajedno sa ogranicavenjem komunikacije.Mnogi obredi i obicaji si izumrli..I pored rezistencije i oblacenja, zajedno sa ogranicavanjem na njenu upotrebu, pretrpljene su izvesne promene.I pored svega ovoga sela u Gori su dosta dobro sacuvale etnicke osobenosti u svim svojim dimenzijama.
Od suseda Gorani se nazivaju”Gorani”,”Torbeshi””Poturi”,njihov jezik”Nashinski”i”Shkenisht”Sebe nazivaju “Gorani” ili “Nashinci” a jezik”Nashinski”
Svakako na sporadican nacin,problem nije ostao van interesa istarzivaca.Od Albanaca M.Krasnici, M.Trnava, St.Hodza, S.Gashi, S.Pulaha stanaovnistvo ove oblasti opredeljuju kao Slovene.A.Djerdji proucava narodnu nosnju.R.Rojzi je opredeljuje kao etnografsku oblast unutar Albanskog prostora.,dok B.Jubani daje nova i znacajna saznanja iz proslosti.Od Gorana Mesud Islamovic .
,Hamid Islami ,Sadik Idrizi i neki drugi slede oblsasno folklorno bogatstvo i moderne poetske izraze.
Od Makedonaca N.Limanovski G.Palikrusheva i A.Jovansovski bacaju svetlo u vezi naziva “Torbesh”a Rus Jastrebov misli da su Gorani ustvari Srbi, dok Selishcev tvrdi da su Makedonci.
Ipak jedno kompleksno i interdisciplinarno prikazivanje izvora u nejpergeldnijim virovima reljefa mogu da nas dodnesu ako ne u zakljucak, u tesnac odakle moze da pocene objasnjenje .
Izvori pokazuju daje ova oblast bila naseljena jos od davnina.Tako Gora moze da se identifikuje sa geoetnickim terminom”Opustosena Ilrija(Iliria e shkretuar),koju spominju dva drevna autora., Polibije i Tit Livije.Govoreci o putovanju Perse-ove delegacije kralju Makedonije za Gent(169g.p.n.e.)kazu:”Oni su prosli planina Skardi zaobisli su oblast “Opustosena Ilirija”.Ova su mesta opustoslil Makedonci, da bi sprecili Dardane da bi se preselili u Iliriju i Makedoniju.ako je “Oane”grad odakle su krenuli delegati, Tetovo, onda nema zasto bi ovo misljenje bilo neprimamljivo i realno objasnjivo.
Kod Ljumske kule ,poznati put”Lisus-Naisus”,jedan ogranak kod tesnaca na Vani,koji je preko Gore povezivao centralnu Iliriju sa predelima Makedonije.Drugi izvori retrasiraju ovu znacajnu vojnu, trgovacku i kulturnu arteriju.Rimska stanica na Vani kontrolisala je otvor kod tesnaca kod Shishteeca.Dalje, trasa moze da se sledi i toponimom”Pazarlija”od istoka ka Shisteecu gde su od davnina prolazili karavani za Tetovo.Ovaj itinirar je najznacajnija geoklimatska segmentna ve za put Ljumska kula -Tetovo
Vise od filantropskog je angazovanje Sinan pashe da ozivi sve ovo je izgradnja “mosta Sunca”negde u tesnacu Vape,kojeg spominje Ami Bue(1940)i sto su se potrudili pri identifikaciji Han(1863) i Jastrebov(1867).U XIX veku govori se o reaktiviranju u tesnacu ,ali sada u pravcu”Ljama e nuses”-Orgosht-Prizren.
Na ove tragove im se pridodaju i Dalmatinske sekire upotrebljavane kao ekvivalentna razmena pronadjenih u selima Borje,Shishteec i Novosej,sto govori o jednom razgranicavanju ove trase kod Borske reke i nadalje.
I srednjovekovno naselje se dobro uocava.U ovom vremeskom krugu pripadaju mu i nekoliko toponima koji beleze iscezla sela.Toponimi”Klise”( od jedne klisure,inace vizantijski naziv za tacke carinske kontrole),i “Paraspur”(Vizantijski naziv za svojinu), Borjansko groblje,, bogatstvo ovoga sela(640 Vizantijskih moneti iz XI i XII veka)mnogobrojni crkveni toponimi, osvedoceni u selima:Rapce,Novosej,Nimce i Irgosht.
U polovini XIV veka sela u Gori su konsolidovana,a neka od njih bivaju i vlasnistvo manastira.
Po Turskim popisima od 1571-1591god.Gorska nahija imala je 38 sela.Iako antroponimski odnosi ovih registara ne otkrivaju tacnu etnicku realnost , to ukazuje na Slovensku pripadnost na stanovnistvo od nekih sela,ili Albansko-Slovensku u nekim selima u procesu zajednicke asimilacije.
U 1571 odini u Gor postoj 1355 domacinstavasa cisto Slovenskim antroponimima, 34 saAlbaskim i 134 sa Albansko-Slovenskim.
Selami Pulaha proucavajuci ovu etnicku okolnot zakljucuje:”Preovladjivanje jedne cisto Slovenske antroponimije, nesirenje procesa islamizacije,nadjenih u jednom kompletnom ambijentu saAlbanskom antroponimijom, uverava nas da u Gori celosno zivi jedna enklava sa Slovenskim naseljima unutar jednog ambijenta sa Albanskom antroponimijom.Medjutim sa druge strane se ne moze reci da su sva sela Gorske nahije bila naseljena samo sa Slovenskim zivljem .Sami fakt gde nalazimo 178 domacinstva sa Albanskom antroponimijoma takodje sa Albansko-Slovenskom, svedoci da su ovde postojala naselja koja su zivela zajedno sa Slovenskim zivljem,koja su se najvise nalazila u selima:Krusevo,Shishteec,Topoljan,Novo Selo, Orciklje,Ljuma,Turja; Shtrezeva,Bitic,Manjan idr.
Svakako po ovom autoru,izmedju dva naroda bi trebalo da se razvija po dolasku Slovenskog zivlja, sto ih je prinudjivalo u asimilaciju u Albanski element.
Kasnije ,kako su tekli dogadjaji nije poznato,medjutim moze se reci da je na kraju XVII veka ova sela nalazimo polarizovane u Albance i Slovene (priblizan odnos 1:3).Od 38 sela koje je imala oblast(nahija). 11 je prpadalo Albanskom zivlju,i 27 Slovenskom,odnos sa kojim se suocavamo i danas
Proces islamizacije intenziviran je u oblasti Pashtrik,Domeshtic,Ljuma,izmedju 1571-1591 godina,u Gori je tekao veoma sporo.U Ljumi je 1571god.islamizirano 443 kuce, nasuprot 382 u Gori.Ako se zna da je oblast Gore sacinjavalo duplo veci broj sela nego u Ljumi,nije tesko da se ovaj proces u Gori odvijao laganije
Da bi olaksali vojnu mobilizaciju Visoka Porta je u XVII veku primenila jednu novu administrativnu podelu barjaka(barjaktarstva).Gora se uz etnicku suglasnost deli na dve takve jedinice, i to:”na barjak Dolovich sa centrom u Pakishtu, i barjak Topojan sa centrom u Topojanu.Treba spomenuti da je obicajno pravo na barjak zahvaljujuci na intenzivniji razvoj u oblasti Gore dobio rasplet mnogo brze u poredjenju sa drugim oblastima.
Proucavanje jezika i kulture Gore kao najautenticniji izvori ,sacinjavaju osnovu na pocetak vertikalnog preseka tog izvora.I ovde se mi zadrzavamo na pregledne fenomene:etimologija,mitologija, etnografija,duhovna kultura i dr.koji rasvetljavaju mnoge aspekte na sastojak i prirodu problema.
Govor u Gori predstavlja jedan arhaicni Slovenski dijalekat u posebnim uslovima i reinovacijma.,konzervacije, daleko od majcinog stabla.U svim jezicki sistemima blizi je Makedonskom a dalje od Srpskog jezika.Fonetizam kao gramaticka kategorija na opredeljenosti neopredeljenost,jedanod stabilnih svojstva Makedonskog jezika,udaljava ga od Srpskog jezika.kme nedostaje ovo svojstvo(kon-konov-konivi-konovo-koniti; jabuka-jabukava-jabukana-jabukene-jabukeve-jabukete; dete-detevo-deteno-deteto-deca-decava-decana-decata).
Na sprotiv toponima”Gora”oronimi “Galaich”,”Koritnik”,”Mali vrh”,koji pripadaju srpskom fondu, mikrotoponimija reci je celosno makedonska(Chukiche,Brdce, Nkelo Berdo,Maleva Mlaka, Ilina reka,Plajna,Djurdjev l’k,Lokvo,Studenec idr.)
U obadva plana ne izostaju ni Albanski elementi (Pishec, Derbusovci)i Aromunski(Ljupanovci,Vlahinci,Ljupjanovo jabuko) koji su po formi slavizirani..U leksici su se nagomilali i i pilicni turcizmii pomalo albanizm i aromunizmi.
Albanski prizvuk je prisutan i u fonetici.-Moze se reci da je glasovni sistem govora u Gori dosledno i celosno pod uticajem, i cini nam se da je vidljivo od dobijanja na glas -e-, sto u celosti izostaje u slovenskim jezicima
I u kulturi preovladjuje Slovenski element.Beda,Zeus Slovesnkog Panteona,je uopste poznat i postoji.I danas je osnovna narodna kletva”Da te fati bedova”.
Pauk kao tabu i kao verovesnik, se pojavljuje kao drugi Slovenski prednznak kod Slovenskih pagana, za koga su smatrali da je pauk personifikacija Boga gromovnika.
Ovde zive i mnoge mitoloske figure, verovanja i obredi, zakoni i religiozna praktikovanja tipicno Slovenska.Ova oblast ima i sacuvano ogromno folklorno bogatstvo.U medjuvremenu iako je materijalna kultura integrisana u Albanski prostor,ona je ocuvala specificnosti identitet sa duhovnog aspekta,sa setom na svoju dobrotu.
Kada se objasnjava priroda jezika i duhovna konstitucija Gorana,ne moze se ostaviti sa strane i neke druge okolnosti, kao podcinjenost susedima,migracija stanovnistva, brak,pecalbarstvo,idr.
Bez obzira na vreme i rezultate asimuilacije,u mnogim selima kao Krusevo,Shishteec,Oreshek,Orciklje,koji danasnemaju takvih ostataka,u XVI veku se potvrdjuje prisustvo Albanaca..Iako minimalno to sledi Albanski kontinuitet u ovoj prostornoj i vremenskoj granici.Nije tesko da praviti razlike izmedju Albanskih entroponima:Kuk,Balja,Ber,Derbuz,NiLjek,Palj,saSlovenskim elementima toponima Kuka(lans),Kuk(ef),Kamen,Mal(eva),Mlaka,Bal(evo)Gumno,Derbus(ovo),Nik(etef(ci), Lek(ova), Livada,Pol(ojna) idr.
I danas neki od ovih antroponima,sada vec kao pantronimi su jos uvek u upotrebi.(Uka,Balja;Belja,Palja; tuce,idr.)
Dve tipicno Albanske reci, najmanje i pored Albanskih proucavanja, i koji ih Albanski jezik cuva kao okamenjeneu toponimiji ili na drugim mestima,u govoru Gore su jos aktivni.
Na Kosovu u dolini obadva Drima, prisustvo Aromuna je potvrdjeno.Izvori govore da su oni potisnuti u Gori.Toponim”Shishteec”, sto potice od reci “Shishtofc”(na aromunskom znaci “selo”), jasno oznacava Aromunske tacke.Spominjanje Aromunaca u narodnoj pesmi(S’nce zajde medju dve planine, a ja legna medju dve Vlahinje), mikrotoponim”Shundinci”(mahala u selu Borje),od “Shunda”, tipican aromunski patronim u Korci i Djirokastri, Aromunski termini u govoru u Gori(junec, urda,cula,cuculj, skut,shlakulj i dr.)patronim”vlaca”(Pakishte),kao i tipican patronim”Uka-Voke-Ljupna,zajedno sa toponimima,”Ljupanovo”Jabuke, Ljupanovci(Borje)su takodje argumenti za ovo
Sto se tice odnosa, do zenidbenih veza, zajedno sa etnickim konzervatizmom,nisu izostale znamenite veze sa Albancima.Koa sto je imalo migraciji po Gori,ne izostaju ni doseljavanja koja su asimilovana..Ovde se govori za Albanski element, sa kojim su ziveli u simbiozi od davnina, pa niti za sela sa Albanskim zivljem.
Pecalbarstvo je bio drugi zivot Gorana.Mesta gde su najcesce odlazili u pecalbusu Hrvatska,Srbija,Makedonija; Bugarska,Austrija, Poljska,Turska , Rumunija, Grcka,Egipat i druga mesta.
.Da bi se rasvetlilo jos vise nepoznanica, treba dobro prouciti jezik i kulturu svih sela u Gori sa Albanskim zivljem,koji kriju mnoge pojave i fenomene, veliki broj skamenjenih foslila,koji kriju mnoge pojave i fenomene na Gorsku specificnosti iz raznih vremesnkih perioda.
Posle ovog pregleda ,prrodno se namece pitanje:
“Kako se stvorilo ovo Slovesnko ostrvo u etnickom Albanskom moru,i koja je etnogeneza ovih naselja?”
Ne moze da se zamisli ,i kao rezultat na prislilnu Makedonizaciju u vreme 20 godina postojanja velike drzave cara Samuila.,od kulminacije do njenog pada(998-1018)kada se nije desila Albanizacija u 80 godina Albanske drzave,koja je obuhvatala i ovu oblast.Iako bi mozda da prihvatimo da se mogla desiti Srbizacija,zbog 150-godisnje vladavine(1227-1459),tda bi rezultati bili Srpski, no ita mogucnost odpada.
Pored odpadanja obadve hipoteze ,ostaje treca ,po kojoj su Gorani doseljeni.
Od istrazivaca koji su se direktno ili indirektno zanimali za Goru, samo Selami Pulaha zstupa ovo misljenje.I Mesud Islamovic(Medo Goranin),iako poetski privata ovo milsjenje.Ne zna se da li Aleksandar Stojanovski zastupa ovo misljenje ,kojim je u svojem nastojanju da objasni poreklo reci”Torbesh”kaze:”Cini nam se nesuprostavljena teza za jednu etnicku grupu, sa posebnim etnickim imenom i potvrdjivanje Torbeshke dijaspore, uzimajuci da se i sami Gorani osecaju Torbeshima.
Onda odakle ,kada i zasto su dosli Gorani u njhovu istorijsku zemlju.?Uzimajuci da se ostaje u oblacima srednjovekovne istorije,oslanjamo se na podatke koji su stigli do nas.U pitanju je naziv “Torbesh”.Od njegovog porekla i rasprostranjenosti u vremenu i prostoru, cini nam se da moze da se vidi nesto.
Posto jos nije dat siguran i definitivan odgovor na poreklo reci,morace da se osvrne na sve moguce varijante.
Tako, spored jednog misljenja ime”Torbesh”treba traziti kroz vekove,kao mnogo staro ime Slovenskih naroda.Drugi ga povezuju uza Bogumilski pokret, i Torbeshe tretiraju kao poslednji ostatak od ovog pokreta.
Ne moze da se zanemari ni narodna etimologija koja ovom imenu daje pezhorativne osobenosti,kojim su Torbeshi promenili veru za jedan dzak brasna,ili nesto drugo.Aleksnadar Stojanovski naslanjajuci se na Turskog istoricara Uzun Charshilija,upoznaje nas sa podacima da su kandidati za janicare(deca i omladinci)bili noseni u specijalne torbe, i misljenja je da je ovaj naziv prihvacem za islamizirane Makedonce.
Mnogo je vazno da se spomene i jos nesto..ovo ime se povezuje i sa persijska konstrukcija”Torbekesh” sto znaci torbar ili prosjak.
U Ljumi nalazimo dve varijante za narodnu etimologiju “Torbesh”u Gori.Pored prve varijante, gde se Torbesh povezuje sa “dort-besh(turski cetiri-pet)i govori kako se toliko ljudi poturcilo., a u Ljumi samo jedan.Da se samo doda da i u okolini Kuksa postoji misljnje da je Goranima ovo ime ostalo kao posledica pecalbarstva,koje ih je nateralo da odu u beli svet sa torbom na ramenu.
Iako se ne zna sta je nateralo Galaba Palikrushevu da veruje ovoj predpostavci,radi nardonog kazivanja,moze se reci da je u slucaju Gore ovo objasnjenje dobija ocenu kao”Reffugium absurdum”.
U svim ovim slucajevima naziv “Torbesh”se upotrebljava sa uvredljivom ocenom.Dve kontradiktorne narodne etimologije, sto su registrovane u Ljumi ,ne nalaze nikakvu naucnu podlogu od istorijskih izvora.Pored Turskih registara u 1571 god. u opolju se islamizacija zavrsila, u Ljumi je naperdovala, dok je u Gori ulazila samo kdo Albanskog elementa..Kasnije u XVII veku Ljumu nalazimo islamiziranu,
Tesko je da su Gorani dobili ovo ime zbog malih domacinstava koje su negovali.U slucaju imenovanja ,onda ne bi bilo razloga za uvredljivu konotacju.Osim toga poznato je da su Gorani za pecalbarstvo poceli mnogo kasnije da se zanimaju, buduci da su propali zanati kao stocarstvo,oruzarstvo, cumurdzije, pravljenje grncarija idr.
Za prislino sabiranje dece i omladine za janicare ,bili su pogodjeni svi narodi na Balkanu.
Naziv “Torbesh” koji se lokalizira u nekoliko izolovanih punktova,nije refleks na jedan najmanje izolovan fenomen.Iako prihvatamo ovo poreklo ,nismo saglasni sa pezhorativnom ocenom za imenovanje.
U medjuvremenu najvise privlaci misljenje da je naziv ” Torbesh” ,ime na najstarijeg Slovenskog naselja u Makedoniji,i ne mogu da se uoce neke dileme.Nema nikakvih informacija ,ili najmanje, nije poznatoza postojanje ovakvog imena.Ponovno pezhorativno teziste nece moci da seponovo dokazuje.Ako jedna populacija zadrzava ovaj naziv,ona bi ga i sacuvala.Ovo nije slucajno.Tako i gorani ne spoznaju sebe kao “Torbeshi”vecih drugi tako nazivaju sa svojim preziroim stavom.
Odkako se analiziraju sva ova razmisljanja okomporekla imena”Torbesh”postoji neka verodostojnost da se toime povezuje sa Bogumilskim pokretom.,ciji je centarbi u danasnjoj Makedoniji.
Ovaj pokret koji je zapoceo sredinom X veka tacnije 1018-1118 godine je propracen sa neprimerenim progonima, prosledjeni su pokretima zhivlja u razlicitim pravcima.Da bi se podcenjivali Bogumilsko jeretici,oni su imenovali,Babunima,Torbeshima, Patarenima,Kududherima.Pogrdan naziv Torbesh(prosjak)sa kojim je pravoslavna crkva ponizavala jeretike,ti koji su se pobunili potiv prosenja ,nepretsnaosu progonjeni do danasnjjh dana.
Preseljenje ovoga imena dokazuje da su Torbeshi bili prisiljeni da naustaju svoje vekovna boravista,i upucivali sei tri pravca:Skoplje-Tikves-Reka –Gora-Prizren-Djakovo(ovde seto ime srecekao patronim) i Bosna gde seBogumili zadrzavaju je prvi pravac.Skoplje-Bitolj-Trbach(golo Brdo)-Trbach(Valona)-Napulj je drugi pravac, dok je treci pravac Makedonija-Mala Azija
U prvom pravcu Torbeshi su preziveli I formiraju kompktnu celinu,dok su drugi pravci ostavili samotragove,na naivan i tragican zavrsetak u plamenu Evropskog jeretizma.
Iz mrznje prama pravoslavnoj crkvi,u nekim mestima su pokatoliceni, dok su pod presijom osmanlija drugi prelazili na Islam.
U prilog povezanosti Gorske etnogenezesa Bogumilskim pokretom,ne mogu se zapostaviti i neki drugi detalji.Ljumani karakteriziraju kao Gora Poturi,Pomaci,Tertri idr.Poznavajuci pezhorativno znacenje ovih naziva nije tesko usporditi ih saimenom Patareni.Jedno od imena za jeretike koje sezadrzalo kod nas.Isto takodje mogu seusporediti imena babunii Kududjeri sa toponimima Barbula i Kudodjere u Shishteecu.
Od govora u Gori fiksira se jedna psovka koja ima frazeolosku vrednost.”To gonim popa i kaludjera”Ova se psovka upotrebljavala kada su obadve strane bile loshe.Provladava misljenje daovaj izraz odslikava vreme razocarenja masa(naroda) na neprijateljstva izmedju crkve(popa) i jeretika(kaludjera)
Gorani i dan danas Prizren nazivaju “grad”I ovo takodje govori da su Gorani doseljeni u ove krajeve.Sa prvim suocavanjem sa ovim drevnim gradom oni nisu mogli da sagledaju(artikulishu)nista drugoosimrealnosti na jedan grad.Kasnije kad su naucili ime , nisu ga upotrebljavali,da se ne bi rodila potreba da ga razlikuju od nekog drugog grada.Ili su produzili po tradiciji da upotrebljavaju to ime naspram drugih gradova kojima su poznavali i koje su nazivali svojim pravim imenima.
U nijednom slucaju nije se naislo na opredeljenu nacionalnu svest Gorana.Oni sebe ne nazivaju niti Srbi,niti Bugari,a niti Makedonci.Kod njih seprihvaca jednaetnicka opcija forme:”Sme nashinci-ne sme Arnauti”a redje i”Sme Turci”
На југо - западним падинама Шар планине, на Косову и Метохији, налази се општина Гора, њу насељавају Горанци. То је етничка заједница која своје етничко порекло има у јужнословенским народима.
Горанци живе у општини Гора на Косову и Метохији у републици Србији. Општина Гора је законом Скупштине републике Србије конституисана 26.07.1990. године, сеоског је типа, са деветнаест села, која су насељена Горанцима
До Нато интервенције на Србију, 24.03.1999.године, у Гори је живело око 18.000 Горанаца. У Србији и бившим југословенским републикама налази се око 40.000 Горанаца, а значајан број Горанаца живи и ради у земљама Европске уније и у другим земљама.
После завршетка интервенције од стране НАТО и такозване Ослободилачке војске Косова, због терора албанских сепаратиста, због непостојања личне и имовинске сигурности, безбедност људи, због не постојања услова за опстанак и останак, иселило се око 10.000 Горанаца у Србију, Црну Гору, Босну и Херцеговину, Македонију, Хрватску и у земље Европске Уније. Мањи део становништва Горе, око 8.000, остало је да живи у Гори.
Гора се простире на око 310 км², покрива око 66 км границе са Републиком Албанијом и Републиком Македонијом. У потпуном је окружењу са свих страна албанским живљем и представља тоталну енклаву насељену етничким Горанцима у готово етнички чистим горанским селима.
Општина Гора располаже значајним природним богатствима. У првом реду високо квалитетним пашњацима на површини већој од 200 км². Богата је лековитим биљем. Има услова за развој зимског, летњег, здравственог и ловног туризма. Богата је водотоковима и изворима чисте планинске воде, а природа је готово нетакнута.
Гора има и велики потенцијал у људским ресурсима. Горанци су познати као вредне занатлије- посластичари, бурегџије, кувари, пекари...
Међу Горанцима има велики број стручно оспособљених средњошколаца, грађана са завршеним академским образовањем и академским титулама магистара и доктора наука. Међу високошколцима су најбројнији лекари, правници, економисти, инжењери разних струка, професори и слично. Горанци су познати по својој привржености својој Гори и увек јој се враћају.
Čuvene poslastičarnice “Pelivan” širom Republike Srbije i u nekadašnjoj Jugoslaviji, naziv su dobile po prezimenu i prvom osnivaču firme Maliću Pelivanoviću, iz malog goranskog sela Zlipotok, na jugu Srbije, na Kosovu i Metohiji. Pelivanović je bio u službi kralja Petra Prvog Oslobodioca, poslanik u Kraljevskoj skupštini. Kralj je veoma često zalazio u njegovu radnju da ruča ili su mu iz njegove kuhinje donosili najbolja jela koja su u to vreme spravljana. Ćerka Pelivanovića, Sultana, bila je udata za našeg čuvenog karikaturistu Zuka Džumhura, pa su goranci Zuka zvali “goranskim zetom”, kad god su pominjali njega ili Azira Pelivanovića.
Goranci kao etnička grupa, specifična po mnogo čemu, ime je dobila po geografskom nazivu Gora na Šar Planini, gde kompaktno žive u 19 sela. Odluka da se formira opština Gora, doneta je 1992. godine i usvojena u Skupštini Srbije. Tako je nastala nova opština Gora, posebna od dotadašnje koja se zvala Dragaš, a u kojoj su živeli i pripadnici Albanske nacionalne manjine. Ustvari, te godine, istom odlukom formirane su od opštine Dragaš dve opštine: Gora, u kojoj su živeli Goranci kao pripadnici posebne etničke zajednice i opština Opolje koja je bila bliža Prizrenu, a u kojoj su živeli pripadnici albanske nacionalne manjine. Kako Albanci nisu želeli da žive u 0v0j, novoj opštini, niti da se odreknu nekadašnje opštine Dragaš, Skupština Srbije je, nekoliko meseci kasnije, donela odluku da se Opolje, deo nekadašnje opštine Dragaš, pripoji opštini Prizren.
Ovakva odluka obrazložena je činjenicom da Goranci pripadaju posebnoj etničkoj zajednici, da su slovenskog porekla, da su kasnije primili islam, da kao specifična zajednica u Srbiji treba da zadrže svoj osobeni govor, kulturu i običaje. Govore posebnim dijalektom, takozvanim “goranskim govorom”, odnosno staroslovenskom varijantom srpskog jezika, koji se kao arhaičan govor nekada izučavao i u čuvenoj prizrenskoj Bogosloviji, koja je 1999. godine spaljena do temelja od strane albanskih šovinista. Goranci su osobeni po govoru i običajima koje upražnjavaju. Slave Božić, Mitrovdan i Đurđevdan, kao uspomenu na običaje predaka, iako su muslimani, jer znaju da su nekada bili hrišćani (Goranci to ne kriju). Poste, slave i Ramazanski i Kurban Bajram, odlaze u džamiju na molitvu, a svoje mrtve sahranjuju po običajima muslimana.
O njihovom slovenskom poreklu govore i mnogi toponimi u Gori, kao što su planina Jelica, Popov rit, Duškina reka. Goranci su zapisani u hrisovulji Cara Dušana kada je manastiru sv. Arhangela Mihaila, kod Prizrena, poklonio sedam goranskih sela. U Turskim arhivama, pominje se Nahija Gora kao deo Prizrenskog sandžaka, a sva imena stanovnika, koja su tada upisana u popisne knjige (koje su Turci revnosno vodili), srpska su. Postoji i predanje, koje se pamti do današnjih dana, kako je navodno Car Dušan za svoje potrebe jeo samo jagnjad koja su pasla u Gori. Koliko ih je cenio, govori i zapis iz 14. veka gde Car Dušan nalaže da se Gorancima ne naplaćuje porez po grlu stoke, jer će plaćati godišnji porez po domaćinstvu: “Ovo, naređujem, zato što su oni najveći ljubitelji države mi i najverniji deo mog naroda, koji je vredan i radan i veran ovom mome i ono hristovome carstvu”, zapisano je u naredbi Cara Dušana. Širom Srbije, a i u Gori, niko ne krije da su stari Goranci bili pravoslavci i da je njihov jezik srpski. U mnogim selima još uvek ima vidljivih tragova crkava, ali postoji i veliki broj džamija, od kojih su mnoge izgrađene krajem 19. veka, kada je započela islamizacija Gore. Ona je završena 1867. godine, kada je i poslednja pravoslavna srpkinja u Gori, Božana, koja je živela u selu Brod, umrla. Sahranjena je na srpskom groblju, čiji su tragovi danas jedva prepoznatljivi. Međutim, svaki Goranac zna da je baš na tom mestu “Božanin grob”.
Tek u 17. veku Goru je zahvatio proces islamizacije, koji je trajao dugo godina. Gora je islamizovana 1867. godine, kada je umrla poslednja hrišćanka, koje se mnogi i danas sećaju kao “baba Božane”. Tokom procesa islamizacije mnogi su napuštali Goru i odlazili iz nje u Prizren, pa tako i danas mnoge prizrenske porodice vode poreklo iz Gore i sačuvale su svoja srpska prezimena.Čuveni naučnik i putopisac, Petar Kostić, rođen je u Brodu u Gori, a sahranjen je u Prizrenu.
Zejneli: "Širom Srbije, a i u Gori, niko ne krije da su stari Goranci bili pravoslavci, i da je njihov jezik srpski. U mnogim selima još uvek ima vidljivih tragova crkava, ali postoji i veliki broj džamija, od kojih su mnoge izgrađene krajem 19. veka, kada je započela islamizacija Gore. Ona je završena 1867. godine, kada je i poslednja pravoslavna srpkinja u Gori, Božana, koja je živela u selu Brod, umrla. Sahranjena je na srpskom groblju, čiji su tragovi danas jedva prepoznatljivi. Međutim, svaki Goranac zna da je baš na tom mestu ,,Božanin grob". Na slici: Selo Brod u Gori.
Prvo istraživanje o Gori objavio je akademik dr Milisav Lutovac, pod nazivom ,,Gora i Opolje-antropogeografska istraživanja”, 1955. godine. Ono je nastalo i predstavljeno na četvrtom skupu Odeljenja društvenih nauka SANU, 8. aprila 1955. godine. Gora i Opolje su, prema pisanju autora, “dve srpske srednjovekovne župe u Šar planini, vrlo privlačne, kako u geografskom tako i u etnografskom pogledu. Zbog toga je profesor Erdeljanović podstrekao moju volju da proučavam naselja i poreklo stanovništva u Gori.” Dobivši materijalnu pomoć iz Fonda australijske zadužbine, autor dr Miroslav Lutovac kaže i da je “u Gori proveo mesec dana u julu 1936. i julu 1937. godine”.
“Posle oslobođenja, prof dr Vojislav Radovanović, koji je nasledio profesora J. Erdeljanovića, odnosno Cvijića u uredništvu `Naselja` SANU, predložio mi je da nastavim započeti rad, ali s tim da ga proširim na Opolje, gde inače žive Albanci, mesto koje sa Gorom čini geografsku celinu. Tako je i nastala knjiga `Gora i Opolje`, planinske župe između najviših vrhova Šar Planine, Koraba i Koritnika, u gornjem delu sliva Ljume, pritoke Belog Drima. Ove reke nemaju značaja ni za Goru ni za Opolje, zbog toga što sliv ove reke odvajaju visoke planine i klisure, a te veze su najlakše i najprirodnije sa Prizrenom”, zapisao je dr Lutovac u uvodu svoje knjige. On kaže i da je “Arbanaškom granicom otrgnut od svoje prirodne geografske celine i etničke zajednice jedan deo ove oblasti.” To je, kako kaže ovaj istraživač, “očigledan primer da se Komisija za razgraničenje, posle Prvog svetskog rata, nije rukovodila ni geografskim niti etničkim momentima, kao ni opravdanim željama i interesima naroda. Presudniji su bili razlozi političke prirode: da se po svaku cenu zadovolje strateške pretenzije Italije, koja je tada, nažalost, i bez razloga imala velikog uticaja.” Koliko je autor bio u pravu, govori i činjenica da je fašistička Italija kasnije imala presudnog uticaja u stvaranju Velike Albanije , zajedno sa Kosmetom, početkom Drugog svetskog rata i okupacije Srbije. Njihov uticaj je i danas presudan kada Italijanska kao i Nemačka vojska, u sastavu NATO okupacionih snaga koje su prve priznale Kosovo kao državu, kontrolišu ista područja, kao i kada je njihovom voljom stvarana Velika Albanija.
O Gorancima, kao posebnoj etničkoj zajednici, SANU je započela obimna istraživanja, koja na žalost nisu dovedena do kraja, iako je početkom devedesetih godina urađen ogroman posao, a sva dotadašnja istraživanja i objavljena.
Širom Srbije, a i u Gori, Goranci ne kriju da su njihovi preci bili pravoslavci, i da je njihov jezik srpski. U mnogim selima još uvek ima vidljivih tragova crkava, iako postoji i veliki broj džamija, od kojih su mnoge izgrađene krajem 19. veka, kada je započela islamizacija Gore. Ona je završena 1867. godine, kada je i poslednja pravoslavna srpkinja u Gori, Božana, koja je živela u selu Brod, umrla. Sahranjena je na srpskom groblju, čiji su tragovi danas jedva prepoznatljivi. Međutim, svaki Goranac zna da je baš na tom mestu ,,Božanin grob”.
Car Dušan o Gorancima: "Oni (su) najveći ljubitelji države mi i najverniji deo mog naroda, koji je vredan i radan i veran ovom mome i ono hristovome carstvu."
Goranci su jedinstveni po tome što slave i muslimanske i pravoslavne verske praznike. Posle 1999. godine, mnogi običaji su prekinuti zbog straha, započeo je veliki uticaj raznih muslimanskih zajednica, kao i bošnjačkih zajednica, a o Gorancima se pokušava govoriti kao o Bošnjacima i od strane međunarodne zajednice i kosovskih vlasti. Uporno im se u škole uvodi nastava na bošnjačkom jeziku, iako je program nastave koji se “uvozi” iz Sarajeva u mnogim sredinama gde žive Goranci odbačen, a nastava i dalje nastavlja da se odvija na srpskom jeziku i po programu iz Srbije u najvećem broju sela. Za kaznu što ne prihvataju bošnjački kao maternji jezik, ukinuta im je nastava na srpskom u centru nekadašnje opštine Gora, Dragašu, gde je do sad postojala škola za srednje obrazovanje i desetak obrazovnih smerova.
Goranci su veoma specifični po svojim običajima, govoru i narodnoj nošnji. Iako je bilo mnogo pritisaka posle Drugog svetskog rata, naročito posle okupacije 1999. godine, Goranci su zadržali svoje običaje i svoj govor. Pokušaj da se Goranci albanizuju, između 1950. i 1960. godine otvaranjem škola na albanskom jeziku, nije uspeo, jer su Goranci odbili da se takvom pritisku povinuju. Još pre toga, odlukom Vlade Srbije, promenjena su prezimena svim Gorancima u Gori. Njima je iz prezimena izbačen nastavak ,,ić”, pa su tako, na primer, umesto Sulejmanović dobili prezime Sulejmani, što je karakteristično za Albance. Početkom 1990. godine, oko osam hiljada goranskih porodica vratilo je svoja stara prezimena, pa su zbog toga, a i zbog velike tvrdoglavosti i upornosti u očuvanju pamćenja sopstvenog porekla , običaja i jezika, postali najomraženija etnička zajednica na Kosovu i Metohiji. I moje nekadašnje prezime bilo je Tome. Ali, kako se moj otac Dalif u to vreme nalazio na odsluženju vojnog roka, popisivači su mojoj nepismenoj babi Afki (koja je izrodila dvadesetdvoje dece, a kojoj su od potomaka preživeli samo moj, sada pokojni, otac i tetka, koja se još pre Drugog svetskog rata preselila u Tursku) nametnuli prezime “Zejneli”, po imenu njenog muža i moga dede koji se zvao Zejnel, a po kojem sam dobio ime, kada sam se rodio kao prvo muško dete u porodici. I danas u Gori, moju porodicu stari Goranci znaju kao porodicu Tome. Ovo prezime i danas se koristi kod mojih rođaka koji i žive u Makedoniji, a koje prinudna promena prezimena od strane novih komunističkih vlasti nije zatekla kući, jer su bili na pečalbi.
Uprkos velikoj privrženosti svojoj državi, koju je znao da ceni i car Dušan, u poslednjoj deceniji, od 1999. godine, srpska država danas gotovo i da ne pominje Gorance koji su ostali da žive na Kosovu i Metohiji, i to u daleko lošijim uslovima nego Srbi u enklavama na Kosmetu. Iako nisu Albanci, tretirani su kao pripadnici albanske manjine u mestima gde žive, a pri pokušaju da se objasni kako oni nisu Albanci, mnogi Srbi govore kako su “isti”, ili “ima neke sličnosti”, iako stvarno nema nikakve sličnosti Goranaca i Albanaca.
Goranac koji je izabran u Skupštinu Kosmeta, kao predstavnik Goranske građanske inicijative, odbio je da potpiše Deklaraciju o nezavisnosti.
Međutim, učinili su to predstavnici Bošnjaka i izabrani predstavnici Srba, koji po zakonima,, države Kosovo” u srpskim enklavama “predstavljaju” Srbe.
Kada sam se doselio iz Prištine u Suboticu i uselio u stan, pozvao sam jednog majstora radi sređivanja stana.Čim je majstor došao, pokušao sam da ga ponudim kafom, ili rakijom, što je on odbijao. Rekao sam mu da po našim običajima u Gori, i uopšte na Kosovu i Metohiji, niko ne može da ti dođe u stan a da ne bude počašćen, rekao mi je: “Da, ja znam ko ste vi. Eno ja kod Albanaca u Pelivanu jedem sladoled”. Rekao sam mu da to nisu Albanci već Goranci, na šta je odgovorio: ,,šta je znam, za mene je sve isto.” Obećao sam mu da ću mu nakon obavljenog posla objasniti razliku između Goranaca i Albanaca, što je on odbio. Ponudio sam mu da me sasluša i obećao da ću mu još dodati 10 tadašnjih maraka. Čovek fino obavi svoj posao, moja supruga skuva kafu, a ja započnem priču o Gorancima. Završim je, a onda izvadim 10 DM, pružim ih čoveku, on ih uzima i odlazi bez reči. Bio sam van sebe od besa, a potom rešio da više nikome ne objašnjavam ko sam i šta sam. Ako jedan majstor, nakon sedam decenija postojanja poslastičarnice “Pelivan” u njegovom gradu, nije saznao da je reč o Gorancima a ne o Albancima, uzaludan je trud da ja nekome u Vojvodini, na severu, objašnjavam ko su i šta su Goranci.
Sada sam uprostio stvari. Objašnjavam kako su Goranci poslastičari i dobri kuvari, a Albanci oni koji su rimokatolici po veri, odlučni pekari. Oni govore albanski, a mi goranski. Mi slavimo Bajram i Božić i ne znamo albanski, a nismo Bošnjaci. Onda pominjem Zuku Džumhura kao goranskog zeta, zatim govorim o tome da Goranci nisu samo poslastičari i kulinari, već ima onih koji su veoma poznati lekari, profesori, hirurzi, književnici. Bilo je Goranaca diplomata, novinara, akademskih slikara koji rade u Beogradu, Novom Sadu i gotovo svim mestima u Srbiji. Među Gorancima ima doktora nauka. Najpoznatiji među njima su: dr Šukri Hodža, dr Halit Haliti, dr Seljatin Kajkuš, poznat je i dečki hirurg dr Arif Bajmak (autor knjige ,, Goranske narodne pesme”), dr Harun Hasani, dr Nuridin Šola, dr Listija Destani, dr Nehru Destani, dr Skender Destani, dr Hana Hasani, dr Merima, pulmolog, dr Ajka Kurdali… Čuven je profesor dr Pajazit Pomak (predavač i autor još uvek neprevaziđene knjige “Politička ekonomija”). Zatim, poznati su i dr matematičkih nauka Alija Mandak i dr Ibro Vait, pa profesor na Univerzitetu u Prištini dr Jusuf Baliboga i mnogi drugi, među kojima i sam autor ovog teksta, koji je prvi novinar, prvi diplomata i pisac među Gorancima.
Goranci treba da ostanu ono što jesu danas i što su oduvek bili. Biće uvek svojatanja, prekrajanja istorije, porekla i običaja, posebno u ova vremena. Ali, Srbija je ta koja treba da preuzme punu brigu i odgovornost za Gorance, da ih “gaji”, čuva, školuje, daje im pogodnosti i stara se o njihovom zapošljavanju. Goranci nemaju kud drugo, isto kao i sama Srbija.
Mnogi koji su za vreme ratova devedesetih prebegli u Srbiju iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, gde su radili kao zanatlije, nisu nastavili sa svojim zanatima, jer država nije htela u to vreme da im pomogne, jer formalno nije bilo osnova da ih tretira kao izbeglice. I, danas je gotovo isto. Prvi put posle jedne decenije, gradonačelnik Beograda je posetio Goru i odneo pomoć. To je bio jedini srpski funkcioner koji je posetio Goru. U samoj Srbiji tretiraju ih često i kao “šiptare”, posebno proveravaju u državnim institucijama, a jedno vreme, kao izbegli sa Kosova i Metohije, zajedno sa Romima, obavezno su morali da se prijavljuju policiji svakih šest meseci. U izmeštenim matičnim službama od Kruševca ili Niša, svejedno, imaju tretman “nepostojećeg sveta” i uprkos kopijama dokumenata, do novih dolaze posle brojnih provera i ispitivanja. Mnogi se bore da to promene, a zahvaljujući Ministarstvu za lokalnu samoupravu, u poslednje vreme i uspevaju.
Gora ima devetnaest sela i oko 20 hiljada stanovnika. Devet goranskih sela je 1913. godine pripalo susednoj Albaniji, što je Srbija prepustila pod velikim pritiskom tadašnje međunarodne zajednice.Tako su se Gora i Goranci, i tada kao i sada, našli u okruženju Albanaca iz Albanije i onih iz Makedonije, i žive oko srpske granice prema ovim državama, koja je trenutno najduža u Srbiji. Jedini put ka Srbiji im je preko Prizrena. Gora se prostire na 500 kvadratnih kilometara, a od toga 310 je u Srbiji, 150 u Albaniji, a 40 kvadratnih kilometara u Makedoniji. Oko pet hiljada Goranaca živi u inostranstvu. Osim tog broja, blizu šest hiljada Goranaca je u Beogradu. Ima ih u Novom Sadu, Pančevu, Kraljevu, Kragujevcu, Nišu, Subotici, Somboru, Novom Pazaru, a posle bekstva sa Kosmeta, danas je još mnogo njih rasuto po čitavoj Srbiji, a mnogi su otišli i u inostranstvo. Goranci iz Gore su danas rasuti po čitavoj Srbiji, odlaze u inostranstvo sa porodicama, a u samoj Gori jedva da je ostalo nekih šest hiljada, uglavnom staračkih domaćinstava.
U toku bombardovanja Srbije, poginulo je 23-oje goranaca, a od toga je njih osmoro stradalo od NATO bombi. Po uspostavljanju ,,mira” koji je doneo NATO, ubijeno je ili nestalo 24-oro goranaca.
Uništavanje lokala Goranaca od strane neodgovornih pojedinaca se redovno dešava u vreme kada se protestuje zbog zločina Albanaca na Kosmetu prema Srbima, protiv Međunarodne zajednice ili iz nekih drugih razloga. Goranci smatraju i uvek govore da im je jedina država Srbija. Jedna su od retkih etničkih grupa koja je izuzetno privržena državi Srbiji u kojoj žive i u kojoj ostvaruju svoja prava, uvek i bez obzira na to ko je na vlasti u Beogradu, čiju centralnu vlast i jedino priznaju. Imena, koja su slična Albanskim “zbunjuju” one koji protestuju, a neki i namerno raspaljuju strasti govoreći “kako su svi isti”. Nisu svi isti, ali jesu slični.
Zejneli: "Goranac, to je u njegovoj prirodi i duši, uvek bira pravu stranu, trpi i čeka i uvek se nada boljem. Zato oni i često govore:,, kad svima bude bolje biće i nama", iako je danas Gorancima možda i najgore." Na slici: Goranke na proslavi Đurđevdana u Gori, 2008. godine. Goranke su sačuvale gotovo istu narodnu nošnju kakvu su nosile srpske žene još u doba srpske carevine.
O Gorancima, ne mogu da kažem da se malo zna već da se zna. Pa ipak, oni se retko pominju, kako oni koji žive u Gori i danas u izuzetno teškim uslovima, tako i oni koji žive rasuti po Srbiji, kao raseljena lica. Ali, i o tome imam svoje mišljenje. Neću da kažem da ih država ne ceni, da nisu cenjeni u sredini u kojoj žive, ali hoću da kažem da Srbija, bez obzira ko bio na vlasti, Gorance kao posebnu etničku i specifičnu zajednicu treba posebno da ceni i uvažava, i to kako one koji žive na Kosmetu, tako i one koji žive širom Srbije. Hoću, da kažem, da je Srbija “pravo čudo” od države. Ona najpatriotskiji deo Goranaca – a među njima ubrajam najveći deo nas - nekako “gura” od sebe, a sa velikim uvažavanjem se govori i dalje o nekim etničkim zajednicama ili manjinama u kojima ima i onih koji bi da napakoste državi u kojoj žive i imaju svoje planove i rušiteljske ciljeve, bez obzira na to što se u Srbiji ostvaruju sva ljudska i manjinska prava po najvećim evropskim standardima. Hoću da kažem, kako malo ko želi da podigne svoj glas, a Goranac, to je u njegovoj prirodi i duši, uvek bira pravu stranu, trpi i čeka i uvek se nada boljem. Zato oni i često govore: “kad svima bude bolje biće i nama”, iako je danas Gorancima možda i najgore.
Goranac koji je izabran u Skupštinu Kosmeta, kao predstavnik Goranske građanske inicijative, odbio je da potpiše Deklaraciju o nezavisnosti. Međutim, učinili su to predstavnici Bošnjaka, i izabrani predstavnici Srba, koji po zakonima “države Kosovo” u srpskim enklavama “predstavljaju” Srbe.
Goranci treba da ostanu ono što jesu danas i što su oduvek bili. Biće uvek svojatanja, prekrajanja istorije, porekla i običaja, posebno u ova vremena. Ali, Srbija je ta koja treba da preuzme punu brigu i odgovornost za Gorance, da ih “gaji”, čuva, školuje, daje im pogodnosti i stara se o njihovom zapošljavanju. Goranci nemaju kud drugo, isto kao i sama Srbija.
Goranci kao etnička grupa, specifična po mnogo čemu, ime je dobila po geografskom nazivu Gora na Šar Planini, gde kompaktno žive u 19 sela. Odluka da se formira opština Gora, doneta je 1992. godine i usvojena u Skupštini Srbije. Tako je nastala nova opština Gora, posebna od dotadašnje koja se zvala Dragaš, a u kojoj su živeli i pripadnici Albanske nacionalne manjine. Ustvari, te godine, istom odlukom formirane su od opštine Dragaš dve opštine: Gora, u kojoj su živeli Goranci kao pripadnici posebne etničke zajednice i opština Opolje koja je bila bliža Prizrenu, a u kojoj su živeli pripadnici albanske nacionalne manjine. Kako Albanci nisu želeli da žive u 0v0j, novoj opštini, niti da se odreknu nekadašnje opštine Dragaš, Skupština Srbije je, nekoliko meseci kasnije, donela odluku da se Opolje, deo nekadašnje opštine Dragaš, pripoji opštini Prizren.
Ovakva odluka obrazložena je činjenicom da Goranci pripadaju posebnoj etničkoj zajednici, da su slovenskog porekla, da su kasnije primili islam, da kao specifična zajednica u Srbiji treba da zadrže svoj osobeni govor, kulturu i običaje. Govore posebnim dijalektom, takozvanim “goranskim govorom”, odnosno staroslovenskom varijantom srpskog jezika, koji se kao arhaičan govor nekada izučavao i u čuvenoj prizrenskoj Bogosloviji, koja je 1999. godine spaljena do temelja od strane albanskih šovinista. Goranci su osobeni po govoru i običajima koje upražnjavaju. Slave Božić, Mitrovdan i Đurđevdan, kao uspomenu na običaje predaka, iako su muslimani, jer znaju da su nekada bili hrišćani (Goranci to ne kriju). Poste, slave i Ramazanski i Kurban Bajram, odlaze u džamiju na molitvu, a svoje mrtve sahranjuju po običajima muslimana.
O njihovom slovenskom poreklu govore i mnogi toponimi u Gori, kao što su planina Jelica, Popov rit, Duškina reka. Goranci su zapisani u hrisovulji Cara Dušana kada je manastiru sv. Arhangela Mihaila, kod Prizrena, poklonio sedam goranskih sela. U Turskim arhivama, pominje se Nahija Gora kao deo Prizrenskog sandžaka, a sva imena stanovnika, koja su tada upisana u popisne knjige (koje su Turci revnosno vodili), srpska su. Postoji i predanje, koje se pamti do današnjih dana, kako je navodno Car Dušan za svoje potrebe jeo samo jagnjad koja su pasla u Gori. Koliko ih je cenio, govori i zapis iz 14. veka gde Car Dušan nalaže da se Gorancima ne naplaćuje porez po grlu stoke, jer će plaćati godišnji porez po domaćinstvu: “Ovo, naređujem, zato što su oni najveći ljubitelji države mi i najverniji deo mog naroda, koji je vredan i radan i veran ovom mome i ono hristovome carstvu”, zapisano je u naredbi Cara Dušana. Širom Srbije, a i u Gori, niko ne krije da su stari Goranci bili pravoslavci i da je njihov jezik srpski. U mnogim selima još uvek ima vidljivih tragova crkava, ali postoji i veliki broj džamija, od kojih su mnoge izgrađene krajem 19. veka, kada je započela islamizacija Gore. Ona je završena 1867. godine, kada je i poslednja pravoslavna srpkinja u Gori, Božana, koja je živela u selu Brod, umrla. Sahranjena je na srpskom groblju, čiji su tragovi danas jedva prepoznatljivi. Međutim, svaki Goranac zna da je baš na tom mestu “Božanin grob”.
Tek u 17. veku Goru je zahvatio proces islamizacije, koji je trajao dugo godina. Gora je islamizovana 1867. godine, kada je umrla poslednja hrišćanka, koje se mnogi i danas sećaju kao “baba Božane”. Tokom procesa islamizacije mnogi su napuštali Goru i odlazili iz nje u Prizren, pa tako i danas mnoge prizrenske porodice vode poreklo iz Gore i sačuvale su svoja srpska prezimena.Čuveni naučnik i putopisac, Petar Kostić, rođen je u Brodu u Gori, a sahranjen je u Prizrenu.
Zejneli: "Širom Srbije, a i u Gori, niko ne krije da su stari Goranci bili pravoslavci, i da je njihov jezik srpski. U mnogim selima još uvek ima vidljivih tragova crkava, ali postoji i veliki broj džamija, od kojih su mnoge izgrađene krajem 19. veka, kada je započela islamizacija Gore. Ona je završena 1867. godine, kada je i poslednja pravoslavna srpkinja u Gori, Božana, koja je živela u selu Brod, umrla. Sahranjena je na srpskom groblju, čiji su tragovi danas jedva prepoznatljivi. Međutim, svaki Goranac zna da je baš na tom mestu ,,Božanin grob". Na slici: Selo Brod u Gori.
Prvo istraživanje o Gori objavio je akademik dr Milisav Lutovac, pod nazivom ,,Gora i Opolje-antropogeografska istraživanja”, 1955. godine. Ono je nastalo i predstavljeno na četvrtom skupu Odeljenja društvenih nauka SANU, 8. aprila 1955. godine. Gora i Opolje su, prema pisanju autora, “dve srpske srednjovekovne župe u Šar planini, vrlo privlačne, kako u geografskom tako i u etnografskom pogledu. Zbog toga je profesor Erdeljanović podstrekao moju volju da proučavam naselja i poreklo stanovništva u Gori.” Dobivši materijalnu pomoć iz Fonda australijske zadužbine, autor dr Miroslav Lutovac kaže i da je “u Gori proveo mesec dana u julu 1936. i julu 1937. godine”.
“Posle oslobođenja, prof dr Vojislav Radovanović, koji je nasledio profesora J. Erdeljanovića, odnosno Cvijića u uredništvu `Naselja` SANU, predložio mi je da nastavim započeti rad, ali s tim da ga proširim na Opolje, gde inače žive Albanci, mesto koje sa Gorom čini geografsku celinu. Tako je i nastala knjiga `Gora i Opolje`, planinske župe između najviših vrhova Šar Planine, Koraba i Koritnika, u gornjem delu sliva Ljume, pritoke Belog Drima. Ove reke nemaju značaja ni za Goru ni za Opolje, zbog toga što sliv ove reke odvajaju visoke planine i klisure, a te veze su najlakše i najprirodnije sa Prizrenom”, zapisao je dr Lutovac u uvodu svoje knjige. On kaže i da je “Arbanaškom granicom otrgnut od svoje prirodne geografske celine i etničke zajednice jedan deo ove oblasti.” To je, kako kaže ovaj istraživač, “očigledan primer da se Komisija za razgraničenje, posle Prvog svetskog rata, nije rukovodila ni geografskim niti etničkim momentima, kao ni opravdanim željama i interesima naroda. Presudniji su bili razlozi političke prirode: da se po svaku cenu zadovolje strateške pretenzije Italije, koja je tada, nažalost, i bez razloga imala velikog uticaja.” Koliko je autor bio u pravu, govori i činjenica da je fašistička Italija kasnije imala presudnog uticaja u stvaranju Velike Albanije , zajedno sa Kosmetom, početkom Drugog svetskog rata i okupacije Srbije. Njihov uticaj je i danas presudan kada Italijanska kao i Nemačka vojska, u sastavu NATO okupacionih snaga koje su prve priznale Kosovo kao državu, kontrolišu ista područja, kao i kada je njihovom voljom stvarana Velika Albanija.
O Gorancima, kao posebnoj etničkoj zajednici, SANU je započela obimna istraživanja, koja na žalost nisu dovedena do kraja, iako je početkom devedesetih godina urađen ogroman posao, a sva dotadašnja istraživanja i objavljena.
Širom Srbije, a i u Gori, Goranci ne kriju da su njihovi preci bili pravoslavci, i da je njihov jezik srpski. U mnogim selima još uvek ima vidljivih tragova crkava, iako postoji i veliki broj džamija, od kojih su mnoge izgrađene krajem 19. veka, kada je započela islamizacija Gore. Ona je završena 1867. godine, kada je i poslednja pravoslavna srpkinja u Gori, Božana, koja je živela u selu Brod, umrla. Sahranjena je na srpskom groblju, čiji su tragovi danas jedva prepoznatljivi. Međutim, svaki Goranac zna da je baš na tom mestu ,,Božanin grob”.
Car Dušan o Gorancima: "Oni (su) najveći ljubitelji države mi i najverniji deo mog naroda, koji je vredan i radan i veran ovom mome i ono hristovome carstvu."
Goranci su jedinstveni po tome što slave i muslimanske i pravoslavne verske praznike. Posle 1999. godine, mnogi običaji su prekinuti zbog straha, započeo je veliki uticaj raznih muslimanskih zajednica, kao i bošnjačkih zajednica, a o Gorancima se pokušava govoriti kao o Bošnjacima i od strane međunarodne zajednice i kosovskih vlasti. Uporno im se u škole uvodi nastava na bošnjačkom jeziku, iako je program nastave koji se “uvozi” iz Sarajeva u mnogim sredinama gde žive Goranci odbačen, a nastava i dalje nastavlja da se odvija na srpskom jeziku i po programu iz Srbije u najvećem broju sela. Za kaznu što ne prihvataju bošnjački kao maternji jezik, ukinuta im je nastava na srpskom u centru nekadašnje opštine Gora, Dragašu, gde je do sad postojala škola za srednje obrazovanje i desetak obrazovnih smerova.
Goranci su veoma specifični po svojim običajima, govoru i narodnoj nošnji. Iako je bilo mnogo pritisaka posle Drugog svetskog rata, naročito posle okupacije 1999. godine, Goranci su zadržali svoje običaje i svoj govor. Pokušaj da se Goranci albanizuju, između 1950. i 1960. godine otvaranjem škola na albanskom jeziku, nije uspeo, jer su Goranci odbili da se takvom pritisku povinuju. Još pre toga, odlukom Vlade Srbije, promenjena su prezimena svim Gorancima u Gori. Njima je iz prezimena izbačen nastavak ,,ić”, pa su tako, na primer, umesto Sulejmanović dobili prezime Sulejmani, što je karakteristično za Albance. Početkom 1990. godine, oko osam hiljada goranskih porodica vratilo je svoja stara prezimena, pa su zbog toga, a i zbog velike tvrdoglavosti i upornosti u očuvanju pamćenja sopstvenog porekla , običaja i jezika, postali najomraženija etnička zajednica na Kosovu i Metohiji. I moje nekadašnje prezime bilo je Tome. Ali, kako se moj otac Dalif u to vreme nalazio na odsluženju vojnog roka, popisivači su mojoj nepismenoj babi Afki (koja je izrodila dvadesetdvoje dece, a kojoj su od potomaka preživeli samo moj, sada pokojni, otac i tetka, koja se još pre Drugog svetskog rata preselila u Tursku) nametnuli prezime “Zejneli”, po imenu njenog muža i moga dede koji se zvao Zejnel, a po kojem sam dobio ime, kada sam se rodio kao prvo muško dete u porodici. I danas u Gori, moju porodicu stari Goranci znaju kao porodicu Tome. Ovo prezime i danas se koristi kod mojih rođaka koji i žive u Makedoniji, a koje prinudna promena prezimena od strane novih komunističkih vlasti nije zatekla kući, jer su bili na pečalbi.
Uprkos velikoj privrženosti svojoj državi, koju je znao da ceni i car Dušan, u poslednjoj deceniji, od 1999. godine, srpska država danas gotovo i da ne pominje Gorance koji su ostali da žive na Kosovu i Metohiji, i to u daleko lošijim uslovima nego Srbi u enklavama na Kosmetu. Iako nisu Albanci, tretirani su kao pripadnici albanske manjine u mestima gde žive, a pri pokušaju da se objasni kako oni nisu Albanci, mnogi Srbi govore kako su “isti”, ili “ima neke sličnosti”, iako stvarno nema nikakve sličnosti Goranaca i Albanaca.
Goranac koji je izabran u Skupštinu Kosmeta, kao predstavnik Goranske građanske inicijative, odbio je da potpiše Deklaraciju o nezavisnosti.
Međutim, učinili su to predstavnici Bošnjaka i izabrani predstavnici Srba, koji po zakonima,, države Kosovo” u srpskim enklavama “predstavljaju” Srbe.
Kada sam se doselio iz Prištine u Suboticu i uselio u stan, pozvao sam jednog majstora radi sređivanja stana.Čim je majstor došao, pokušao sam da ga ponudim kafom, ili rakijom, što je on odbijao. Rekao sam mu da po našim običajima u Gori, i uopšte na Kosovu i Metohiji, niko ne može da ti dođe u stan a da ne bude počašćen, rekao mi je: “Da, ja znam ko ste vi. Eno ja kod Albanaca u Pelivanu jedem sladoled”. Rekao sam mu da to nisu Albanci već Goranci, na šta je odgovorio: ,,šta je znam, za mene je sve isto.” Obećao sam mu da ću mu nakon obavljenog posla objasniti razliku između Goranaca i Albanaca, što je on odbio. Ponudio sam mu da me sasluša i obećao da ću mu još dodati 10 tadašnjih maraka. Čovek fino obavi svoj posao, moja supruga skuva kafu, a ja započnem priču o Gorancima. Završim je, a onda izvadim 10 DM, pružim ih čoveku, on ih uzima i odlazi bez reči. Bio sam van sebe od besa, a potom rešio da više nikome ne objašnjavam ko sam i šta sam. Ako jedan majstor, nakon sedam decenija postojanja poslastičarnice “Pelivan” u njegovom gradu, nije saznao da je reč o Gorancima a ne o Albancima, uzaludan je trud da ja nekome u Vojvodini, na severu, objašnjavam ko su i šta su Goranci.
Sada sam uprostio stvari. Objašnjavam kako su Goranci poslastičari i dobri kuvari, a Albanci oni koji su rimokatolici po veri, odlučni pekari. Oni govore albanski, a mi goranski. Mi slavimo Bajram i Božić i ne znamo albanski, a nismo Bošnjaci. Onda pominjem Zuku Džumhura kao goranskog zeta, zatim govorim o tome da Goranci nisu samo poslastičari i kulinari, već ima onih koji su veoma poznati lekari, profesori, hirurzi, književnici. Bilo je Goranaca diplomata, novinara, akademskih slikara koji rade u Beogradu, Novom Sadu i gotovo svim mestima u Srbiji. Među Gorancima ima doktora nauka. Najpoznatiji među njima su: dr Šukri Hodža, dr Halit Haliti, dr Seljatin Kajkuš, poznat je i dečki hirurg dr Arif Bajmak (autor knjige ,, Goranske narodne pesme”), dr Harun Hasani, dr Nuridin Šola, dr Listija Destani, dr Nehru Destani, dr Skender Destani, dr Hana Hasani, dr Merima, pulmolog, dr Ajka Kurdali… Čuven je profesor dr Pajazit Pomak (predavač i autor još uvek neprevaziđene knjige “Politička ekonomija”). Zatim, poznati su i dr matematičkih nauka Alija Mandak i dr Ibro Vait, pa profesor na Univerzitetu u Prištini dr Jusuf Baliboga i mnogi drugi, među kojima i sam autor ovog teksta, koji je prvi novinar, prvi diplomata i pisac među Gorancima.
Goranci treba da ostanu ono što jesu danas i što su oduvek bili. Biće uvek svojatanja, prekrajanja istorije, porekla i običaja, posebno u ova vremena. Ali, Srbija je ta koja treba da preuzme punu brigu i odgovornost za Gorance, da ih “gaji”, čuva, školuje, daje im pogodnosti i stara se o njihovom zapošljavanju. Goranci nemaju kud drugo, isto kao i sama Srbija.
Mnogi koji su za vreme ratova devedesetih prebegli u Srbiju iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, gde su radili kao zanatlije, nisu nastavili sa svojim zanatima, jer država nije htela u to vreme da im pomogne, jer formalno nije bilo osnova da ih tretira kao izbeglice. I, danas je gotovo isto. Prvi put posle jedne decenije, gradonačelnik Beograda je posetio Goru i odneo pomoć. To je bio jedini srpski funkcioner koji je posetio Goru. U samoj Srbiji tretiraju ih često i kao “šiptare”, posebno proveravaju u državnim institucijama, a jedno vreme, kao izbegli sa Kosova i Metohije, zajedno sa Romima, obavezno su morali da se prijavljuju policiji svakih šest meseci. U izmeštenim matičnim službama od Kruševca ili Niša, svejedno, imaju tretman “nepostojećeg sveta” i uprkos kopijama dokumenata, do novih dolaze posle brojnih provera i ispitivanja. Mnogi se bore da to promene, a zahvaljujući Ministarstvu za lokalnu samoupravu, u poslednje vreme i uspevaju.
Gora ima devetnaest sela i oko 20 hiljada stanovnika. Devet goranskih sela je 1913. godine pripalo susednoj Albaniji, što je Srbija prepustila pod velikim pritiskom tadašnje međunarodne zajednice.Tako su se Gora i Goranci, i tada kao i sada, našli u okruženju Albanaca iz Albanije i onih iz Makedonije, i žive oko srpske granice prema ovim državama, koja je trenutno najduža u Srbiji. Jedini put ka Srbiji im je preko Prizrena. Gora se prostire na 500 kvadratnih kilometara, a od toga 310 je u Srbiji, 150 u Albaniji, a 40 kvadratnih kilometara u Makedoniji. Oko pet hiljada Goranaca živi u inostranstvu. Osim tog broja, blizu šest hiljada Goranaca je u Beogradu. Ima ih u Novom Sadu, Pančevu, Kraljevu, Kragujevcu, Nišu, Subotici, Somboru, Novom Pazaru, a posle bekstva sa Kosmeta, danas je još mnogo njih rasuto po čitavoj Srbiji, a mnogi su otišli i u inostranstvo. Goranci iz Gore su danas rasuti po čitavoj Srbiji, odlaze u inostranstvo sa porodicama, a u samoj Gori jedva da je ostalo nekih šest hiljada, uglavnom staračkih domaćinstava.
U toku bombardovanja Srbije, poginulo je 23-oje goranaca, a od toga je njih osmoro stradalo od NATO bombi. Po uspostavljanju ,,mira” koji je doneo NATO, ubijeno je ili nestalo 24-oro goranaca.
Uništavanje lokala Goranaca od strane neodgovornih pojedinaca se redovno dešava u vreme kada se protestuje zbog zločina Albanaca na Kosmetu prema Srbima, protiv Međunarodne zajednice ili iz nekih drugih razloga. Goranci smatraju i uvek govore da im je jedina država Srbija. Jedna su od retkih etničkih grupa koja je izuzetno privržena državi Srbiji u kojoj žive i u kojoj ostvaruju svoja prava, uvek i bez obzira na to ko je na vlasti u Beogradu, čiju centralnu vlast i jedino priznaju. Imena, koja su slična Albanskim “zbunjuju” one koji protestuju, a neki i namerno raspaljuju strasti govoreći “kako su svi isti”. Nisu svi isti, ali jesu slični.
Zejneli: "Goranac, to je u njegovoj prirodi i duši, uvek bira pravu stranu, trpi i čeka i uvek se nada boljem. Zato oni i često govore:,, kad svima bude bolje biće i nama", iako je danas Gorancima možda i najgore." Na slici: Goranke na proslavi Đurđevdana u Gori, 2008. godine. Goranke su sačuvale gotovo istu narodnu nošnju kakvu su nosile srpske žene još u doba srpske carevine.
O Gorancima, ne mogu da kažem da se malo zna već da se zna. Pa ipak, oni se retko pominju, kako oni koji žive u Gori i danas u izuzetno teškim uslovima, tako i oni koji žive rasuti po Srbiji, kao raseljena lica. Ali, i o tome imam svoje mišljenje. Neću da kažem da ih država ne ceni, da nisu cenjeni u sredini u kojoj žive, ali hoću da kažem da Srbija, bez obzira ko bio na vlasti, Gorance kao posebnu etničku i specifičnu zajednicu treba posebno da ceni i uvažava, i to kako one koji žive na Kosmetu, tako i one koji žive širom Srbije. Hoću, da kažem, da je Srbija “pravo čudo” od države. Ona najpatriotskiji deo Goranaca – a među njima ubrajam najveći deo nas - nekako “gura” od sebe, a sa velikim uvažavanjem se govori i dalje o nekim etničkim zajednicama ili manjinama u kojima ima i onih koji bi da napakoste državi u kojoj žive i imaju svoje planove i rušiteljske ciljeve, bez obzira na to što se u Srbiji ostvaruju sva ljudska i manjinska prava po najvećim evropskim standardima. Hoću da kažem, kako malo ko želi da podigne svoj glas, a Goranac, to je u njegovoj prirodi i duši, uvek bira pravu stranu, trpi i čeka i uvek se nada boljem. Zato oni i često govore: “kad svima bude bolje biće i nama”, iako je danas Gorancima možda i najgore.
Goranac koji je izabran u Skupštinu Kosmeta, kao predstavnik Goranske građanske inicijative, odbio je da potpiše Deklaraciju o nezavisnosti. Međutim, učinili su to predstavnici Bošnjaka, i izabrani predstavnici Srba, koji po zakonima “države Kosovo” u srpskim enklavama “predstavljaju” Srbe.
Goranci treba da ostanu ono što jesu danas i što su oduvek bili. Biće uvek svojatanja, prekrajanja istorije, porekla i običaja, posebno u ova vremena. Ali, Srbija je ta koja treba da preuzme punu brigu i odgovornost za Gorance, da ih “gaji”, čuva, školuje, daje im pogodnosti i stara se o njihovom zapošljavanju. Goranci nemaju kud drugo, isto kao i sama Srbija.